Automobilska ogledala – retrovizori

Oči na leđima

Izgledaju kao najjednostavnije stvari u vozilu, ali mnogo je toga uloženo u konstrukciju ogledala koja vozačima pomažu da bolje sagledaju svoje okruženje.

Kada ste za volanom, pažljivo osmatranje okoline je neophodan preduslov sigurne vožnje. Srećom, u automobile su ugrađeni korisni alati koji vam pomažu da u svakom trenutku vidite sve što vas okružuje: ogledala (retrovizori).  Auto ogledala proširuju vidno polje vozača, omogućavajući mu da vidi šta se dešava iza njega i da blagovremeno poduzme odgovarajuće mjere kada je to potrebno.

Od svih sigurnosnih uređaja u vašem vozilu, jedan od najvažnijih i naizgled najjednostavnijih je njegov set ogledala. Retrovizori su još uvijek bili relativno rijetki na novim vozilima tokom ranih tridesetih godina prošlog vijeka, dok je vanjskom ogledalu trebala još jedna decenija da se „probije“ do masovne proizvodnje. Naime, priča kaže da su se neke policijske snage usprotivile automobilima s ogledalima jer bi ona vozačima omogućila da vide policajce koji im se približavaju sa stražnje strane. Bila ta tvrdnja tačna ili ne, pronalazač Elmer Berger je prije stotinjak godina prodavao rezervno automobilsko ogledalo pod nazivom „Cop-Spotter“ („Osmatrač policajaca“).

Unutrašnje ogledalo

Standardni set retrovizora u savremenim vozilima podrazumijeva jedno unutrašnje i dva vanjska ogledala. Unutrašnje ogledalo je fiksirano na unutrašnju stranu vjetrobranskog stakla i omogućava vozaču da vidi direktno iza sebe. Većina tih retrovizora je ravna, što znači da svi predmeti koje prikazuju nisu iskrivljeni, a njihova udaljenost i veličina se tačno odražavaju. To vozaču pomaže da tačnije procijeni brzinu i položaj drugih učesnika u saobraćaju.

U automobilima je unutrašnji retrovizor obično pričvršćen na vrh vjetrobranskog stakla na dvostrukom okretnom nosaču koji omogućava podešavanje u skladu s vozačevom visinom i uglom gledanja i takva pozicija smanjuje mogućnost nastanka povreda kod putnika u slučaju sudara. Unutrašnji retrovizor može biti proširen pomoću jednog ili više bočnih retrovizora. Više od dva bočna retrovizora uglavnom se ugrađuje na kamione, ali i neke automobile većih gabarita.

Za unutrašnji retrovizor je važno da ima mogućnost podešavanja stepena refleksije, odnosno „dnevni“ i „noćni“ položaj. U položaju za vožnju po dnevnom svjetlu, prostor iza vozača se reflektira se (stražnju) metalnu površinu, dok u noćnom režimu vozač vidi slabiji odraz na (prednjem) staklenom premazu. Prizmatični retrovizor - koji se ponekad naziva i „dnevno / noćno ogledalo“ - može se nageti kako bi se smanjio odsjaj, npr. kada vam se tokom noći približava vozilo s uključenim dugim svjetlima. Ova vrsta ogledala napravljena je od komada stakla koji ima poprečni presjek u obliku klina, odnosno čija prednja i stražnja površina nisu paralelne. Dnevna / noćna ogledala su se prvi put pojavila tokom 1930-ih i postala su standardna oprema na većini putničkih automobila i kamiona početkom 70-ih.

Ogledala s automatskim zatamnjivanjem imaju istu namjenu smanjenja odsjaja, ali funkcioniraju na drugačijem principu. Ona koriste dva stakla koja su presvučena elektroprovodnim materijalom. Stakla se stavljaju u sendvič skupa s „punjenjem“ elektrohromatskog gela, koji postaje tamniji kada je pod električnim naponom. Većina takvih ogledala ima dva senzora: ambijentalni senzor je usmjeren prema naprijed i on provjerava nivo osvijetljenosti, dok je senzor odsjaja usmjeren na stražnju stranu i određuje koliko svjetlosti „udara“ u ogledalo. Upravljačka jedinica šalje električnu struju provodnom materijalu na staklu koji potom aktivira gel i uzrokuje zatamnjenje srazmjerno količini svjetlosti.

Bočno i vanjsko ogledalo

Vanjska ogledala nalaze se na obje strane automobila, pri čemu je ogledalo na strani najbližoj ivičnjaku označeno kao bočni retrovizor, a ono najudaljenije od ivičnjaka vanjsko ogledalo. To su konveksna ogledala, što znači da su zakrivljena tako da daju šire vidno polje. Loša strana takve konstrukcije je u tome što konveksna ogledala čine da se predmeti čine udaljenijim nego što zaista jesu i nisu pogodna za procjenu brzine kretanja vozila.

Bočno ogledalo je opremljeno mehanizmom za ručno ili daljinsko vertikalno i horizontalno podešavanje. Daljinsko podešavanje može biti mehaničko (oslanja se na sistem namotanih kablova) ili električno (s elektromotorom sa zupčanicima). Staklo ogledala se može i grijati električnim putem te može imati elektrohromatsko zatamnjenje koje smanjuje odsjaj. U bočno ogledalo se sve češće ugrađuju  i pokazivači pravca (žmigavci). Naime, istraživanja pokazuju da pokazivači pravca postavljeni na ogledalo mogu biti efikasniji od onih postavljenih na bočnoj strani branika.

Podešavanje retrovizora

Prije polaska na put (a naročito prije vozačkog ispita!) obavezno je adekvatno podešavanje ogledala na automobilu:

• Prije nego što krenete, podesite ogledala radi udobnosti, potpune kontrole i maksimalne preglednosti.
• Trebali biste koristiti sva ogledala kako biste provjerili je li put „čist“ prije nego što krenete.
• Koristite ogledala efikasno tokom putovanja kako biste znali šta je iza vas i sa svake strane.
• Prije nego što promijenite smjer ili brzinu, blagovremeno koristite ogledala.
• Imajte na umu da vaša ogledala neće pokriti sva područja i da ćete se možda morati osvrnuti kako biste provjerili mrtve uglove.

Retrovizori se podešavaju nakon što se podesi vozačevo sjedište. Prvo se podešava unutrašnji retrovizor, najbolje objema rukama, pazeći da prsti ne dodiruju staklenu površinu. Treba ga namjestiti tako da se u njemu vidi cijelo stražnje staklo, a kroz njega put. Vanjski lijevi retrovizor se postavlja tako da se u njemu vidi približno jedna četvrtina vozila – tokom vožnje taj dio vozila će biti fiksan i omogućit će lakšu procjenu udaljenosti i brzine kretanja vozila u lijevoj traci. Visinu retrovizora treba podesiti tako da se vidi paralela s putem. Vanjski desni retrovizor podešava se gotovo istovjetno kao lijevi, dakle i u njemu treba vidjeti približno četvrtinu vozila.

Mrtvi ugao

Izraz „mrtvi ugao“ označava prostor u vidokrugu vozača koji nije pregledan. Tako je ponekad praktično nemoguće vidjeti vozila koja se kreću pored vas, koliko god da ste dobro podesili retrovizore. Skoro sva vozila su podložna tom problemu, koji je čest uzrok saobraćajnih nezgoda. Možete pravilno podesiti retrovizore ili koristiti druga tehnička rješenja (dodatna ogledala), ali je najsigurnije da se okrenete i golim okom provjerite da s vaše lijeve ili desne strane nema nikoga.

Gdje su tačno slijepe tačke i kako ih sigurno provjeriti? To se najbolje ilustrira dijagramom na kojem se prikazuju slijepe tačke vozača zelenog automobila; plavi automobil je vidljiv u retrovizorima automobila, ali crveni automobil je u mrtvom uglu vozača.

Slijepe tačke obuhvataju:

1. zone na stražnjim četvrtinama - područja na bočnim dijelovima vozila prema stražnjem dijelu, koja nisu ni dovoljno pozadi da bi ih pokrila ogledala, niti dovoljno naprijed da bi se vidjela jednostavnim pogledom kroz vjetrobransko staklo.
2. slijepe tačke stubova - područja blokirana stubovima automobila.

Provjera slijepe tačke prije polaska je važna i podrazumijeva provjeru preko ramena kako biste bili sigurni da iza vas nema ničega što ne možete vidjeti. Međutim, to je uglavnom nesigurno raditi tokom kretanja. U takvim scenarijima, brzi pogled je dobra opcija i može vam pomoći da izbjegnete opasnost.